Umjetnik nomad

Najviše mjesto u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti – te su relikvijarne odlike njegova autorskog rukopisa odavno prepoznate, a danas se sve intenzivnije prepoznaju i u svijetu – akademik Ivan Kožarić stekao je znatiželjom, hrabrošću, neobuzdanim zalaženjima u uvijek nov likovni govor, radikalnim oblikovnim strategijama i istraživanjima, interferencijom i specifičnom fluidnošću medija, ulascima u prostore i strukture u kojima se nerijetko isprepleću paradoksi: tradicija i suvremenost, simbolika i muklina, strasti i smirenost, odnos subjektivnog i objektivnog, stvarnog i nestvarnog... Fascinantna je Kožarićeva potreba za neprestanim promjenama u izgledu i karakteru rada, promjene koje su njegovu stvaralaštvu pridale značajke koje se u kritici odavno nazivaju „umjetničkim nomadizmom“.

Kao umjetnik-nomad Kožarić se gotovo istodobno kreće brojnim jezičnim i medijskim područjima ne obazirući se na lokalne predrasude o obvezi da jedna umjetnička osobnost stvara homogen stil. Njegov heterogeni opus stoga je primjer anarhična diskontinuiteta, neumorne i radoznale nestalnosti, ali i odluke da se umjetnik više ne mora pridržavati nikakvih unaprijed preuzetih obveza, kao i obilato demonstrirane svijesti da se kao autor ne smije opterećivati iskustvom, afirmacijom i rutinom. Raskrčivši kroz desetljeća njezinu „metaforičku magluštinu“, Kožarić se obrušava na umjetnost s velikim početnim slovom, posebice na lokalnu koju čine velika razvikana nacionalna imena koja njeguju dosljednost kao veliku značajku vlastita umjetničkog identiteta. Umjetnost, drži on, ne posjeduje neku svoju nepromjenjivu, oduvijek i za svagda zadanu metaforičku konstantu, nego zapravo nastaje u konkretnim povijesnim prilikama i u određenu kulturnom kontekstu, pa stoga neprestance nastaje „u hodu“, promjenjiva je, mobilna, fleksibilna, ali i izazovno provokativna, stvarana i očitovana da bi iritirala, a ne umirivala i uspavljivala recipijenta. U njegovu slučaju stvaralaštvo ne ovisi o sretnu trenutku nadahnuća, nego je ono do kraja osviještena kritička i autokritička refleksija kako u odnosu na pojam i praksu vladajuće umjetnosti lokalne sredine tako i u odnosu na dotadašnje iskustvo vlastite umjetnosti.

Za Kožarićev nomadski opus znakoviti su i interdisciplinarnost, proširenja i ukrštanja medija, preskakivanja barijera među umjetničkim disciplinama, čine ga djela koja nekonvencionalno integriraju širok raspon medija – istodobno ga zanima sve: figuracija i apstrakcija, organika i geometrija, zatvoren i otvoren oblik, ready-made, konstrukcija, plastički ambijent, intervencija u vanjskom prostoru, fotografija, film, video…, ali i lakoća asambliranja raznorodnih medija, prosedea, materijala… Opus plodna, profinjena i plurimedijskog umjetnika, odvažna inovatora, živ je, mentalno otvoren, polimorfan i raznolik u svim aspektima – materijalima, nadahnuću, tehnici – on se slobodno i intenzivno kreće po svim raspoloživim područjima. Gotovo da i nema discipline (kiparstvo, slikarstvo, crtež, grafika, fotografija, performans, video, ponašanje, govor u prvom licu, tekst kao rad umjetnika...), medija, tehnika i načina izričaja u kojoj se tijekom plodonosne karijere nije okušao, dakako ne zato da bi dokazivao raznolikost i neiscrpnost vlastite umjetničke invencije, nego jer ga uvjerenje o središnjem položaju umjetnikova subjekta upućuje na to da svoje jezične i medijske izbore podvrgne upravo tom osjećaju potencirana subjektiviteta, njegovih subjektivnih odgovora na različite upite i izazove stvarnosti i vlastita položaja u njoj.

Paralelni pravci

Kožarićev opus načinjen je od mnoštva cjelina, fragmenata, manjih epizoda, sitnijih čestica, namjernih i spontanih diskontinuiteta, neprestanih rasipanja umjesto pravocrtnoga razvoja, postupna dopunjavanja, iluzorna usavršavanja… Njegovo umjetničko ponašanje ne poznaje sve one stupnjeve evolutivna razvoja jezičke i oblikovne terminologije kao što je to gotovo redovito slučaj u djelovanju tradicionalno formiranih umjetnika: naprotiv njegov maestralni opus samo je sukcesivni slijed cijeloga niza razvojnih pravaca koji su se nerijetko odvijali i usporedo. Danas izgleda nevjerojatno da je jedna te ista osoba upoznala i očitovala tolike krajnosti i različitosti, a opet sačuvala neponovljivu i jedinstvenu specifičnost, uvijek nazočnu kožarićevsku ludičku supstanciju! Pritom je autor redovito uspijevao sačuvati djetinju nekonvencionalnost, humor, ironiju, nerijetko uz neodadaistički dodatak i prizvuk, zaigranost, ali na uvijek visokoj razini plastičke kulture. Odlikuje ga i mogućnost kretanja u svim tehničkim i oblikovnim amplitudama, ali opus mu je istodobno iznimno koherentan jer je obavijen jedinstvenom kožarićevskom duhovnom supstancijom, vitalnosti, ležernosti duha, sposobnosti poigravanja postignutim.

Njegov je stalni naum činiti iskorak iz okvira klasičnih medija, zanemariti krutu akademsku podjelu likovnih disciplina i u sebi snažno pobuditi interdisciplinarnu i eksperimentalnu akciju. On odavno, daleko prije postmoderne, uvjerljivo utjelovljuje svijest da autor može, ali i ne mora biti specijalist samo jedne određene discipline. U karakteru njegove umjetnosti ističe se i činjenica da umjetnost ne shvaća samo kao proizvodnju umjetničkih djela, ni kao potrebu za konačnom, definitivnom manualnom materijalizacijom plastičkog oblika, nego i kao djelatnost prekvalificiranja zatečenih formi, tehnika, gesta i znakova u nešto novo. Shvaća da mu je dopušteno ne samo prelaziti granice pojedinih medija nego i značajke tih medija ugrađivati u nove cjeline, pri čemu je uporaba svih tih medija opravdana imperativom što potpunijeg očitovanja umjetnikove izražajne volje.

Estetske provokacije

Stoga taj tipični nomad djeluje pokretan nagonom naglašene subjektivnosti i u skladu s okolnostima u kojima se trenutno nalazi, ne vodeći računa o tome odgovara li to što čini obvezama izgrađivanja određenoga stilski ili tehnički potpuno koherentna opusa. Za umjetnike poput Kožarića smisao rada uvijek je potenciranje, a ne mirenje krajnosti: ući u jedan problem znači ući u nj glede radikalizacije toga problema i upravo u tom osjećaju da je postignuta radikalizacija odčitavamo vrhunce iskušenja koje bavljenje umjetničkim radom nudi ponašanje neintegriranih pojedinaca. Stoga u njegovu opusu, posebice novijem, susrećemo širok raspon pristupa, varijacija i vrsti uporabljenih materijala – od klasičnih kiparskih materijala, ready-madea, nađenih, korištenih odbačenih predmeta ili čak otpadaka, ali i širok raspon načina primjene i obrade – od modeliranja pa sve do aproprijacije. Kožarić, dakle, najodlučnije prihvaća i dišanovsku strategiju aproprijacije gotova ili preinačena izvanumjetničkoga predmeta i uvođenja takva predmeta u povlašteni umjetnički kontekst. Utjelovljuje svijest da sve iz masovne javne sfere može biti predmetom njegove aproprijacije, da uopće nema kraja materijalima koje može rabiti i transferirati. Primjerice, u postmodernim 1980-ima u objekt je znao uklopiti trodimenzionalne predmete, otpatke i nevažne, odbačene sitnice pronađene u atelijeru – džezvicu za kavu. Svaki konstitutivni element tog sustava tek je gradbena čestica u asamblažu, u hijerarhijskom pogledu jednaka svakom drugom elementu nove cjeline. Miješanje različitih struktura, njihova usuglašavanja i harmonizacije važni su aspekti takvih ostvarenja. Rezultat takva izbora potpuna je preobrazba vrijednosti samih predmeta i njihovo uklapanje u novi predmet – umjetničko djelo. Akumuliranjem i prepletanjem materijala različitih kakvoća, energija i značenja nastaju novi vizualni sklopovi koji nisu slučajni nadrealistički sudari, nego umjetnikov uvjerljiv i sugestivan odgovor na složenost i segmentiranost svijeta u kojem živimo. Sam čin skupljanja materijala koje će uključiti u asamblaže za Kožarića je važan poput stvaranja djela bogatih predodžbama, iz kojih odjekuju intrigantne poruke, što je jedan od ključeva njegove umjetničke osobnosti. Dakako, takvi autorski postupci sadržavaju estetsku provokaciju koja u motritelju pobuđuje otpor prigodom recepcije i odlaže lako identificiranje motiva.

Kožarićevo umjetničko poslanje nije samo medijski i jezični, nego i dubinski, strategijski, u krajnjoj konzekvenci i ideološki i politički čin jer dovodi u pitanje dosadašnje konvencionalno shvaćanje naravi i biti umjetnosti i umjetničkih jezika, a sam on potvrđuje se kao autonoman, kritički pojedinac u suprotivi s vladajućim društvenim (kulturnim i umjetničkim) kriterijima i vrijednostima, zapravo tradicionalan poricatelj lokalnoga institucionalnog „sustava umjetnosti“. Njegova eruptivna drugost čin je otpora drugosti logocentrizmu, otpora individualizma kolektivu, otpora anarhičnosti ideološkom poretku... Umjetnik se u svojoj subverzivnoj strategiji opire – napose činjenicom da nerijetko izlaže u izvangalerijskim, urbanim i prirodnim prostorima – dominantu „sistemu umjetnosti“, koji čine mreža galerija, tržište, masovni mediji i druge povlaštene ustanove moći, u čijoj djelatnosti Kožarić prepoznaje tek sredstva za stjecanje društvenoga prestiža i bogatstva.